Članak razvija konceptualni okvir koji opisuje načine na koje savremene političke i ekonomske strukture upisuju vlastite zahtjeve direktno u tijelo radnika, potrošača i građanina. Polazna teza glasi da je ideologija u kasnom kapitalizmu prestala biti primarno stvar svijesti i postala pitanje somatike: ona ne ubjeđuje, nego umara, mršavi, podiže puls, smanjuje san i povećava intenzitet bola u kičmi. Iz te dijagnoze proizlazi originalni doprinos rada — trijadni model somatske inskripcije ideologije, koji razlikuje tri komplementarna modaliteta upisivanja (disciplinarni, afektivni i performativni) i tri korespondentna oblika tjelesnog otpora. Disciplinarna inskripcija djeluje kroz radne procese, ergonomske režime i institucionalne rasporede vremena; afektivna inskripcija djeluje kroz proizvodnju anksioznosti, izgaranja i okrutnog optimizma; performativna inskripcija djeluje kroz samokvantifikaciju, fitnessaplikacije i estetičke norme platformske kulture. Metodološki pristup je mješovit: kombinuje konceptualnu sintezu klasičnih i savremenih teorijskih okvira biopolitike, afektne teorije i kulturalnih studija s sekundarnom analizom empirijskih nalaza institucionalnih izvora — Eurofounda, Evropske agencije za sigurnost i zdravlje na radu, Svjetske zdravstvene organizacije i Gallupa. Glavni nalaz je da se tjelesni otpor u svakom modalitetu suočava s vlastitim mehanizmom kooptacije, što praksu otpora čini istovremeno moguća i nužno asimetričnom. Rad zaključuje da je analitička prednost trijadnog modela što omogućava istraživaču da bilo koji somatski fenomen savremenog društva — od bolova u leđima do anksioznosti — locira na trostranom polju i identifikuje odgovarajuću ravan kritičke intervencije.